Zahvaljujući donaciji Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke fond naše školske biblioteke je bogatiji za knjigu Emira Suljagića pod naslovom “Srebrenica MCMXCV” (izdavač Vrijeme, Zenica, 2017.), koju ću vam, s izmješanim osjećajem ponosa i tuge, predstaviti.

Autor teksta Emir Suljagić, koji o sebi ne navodi ni jedan autobiografski podatak, sebi je postavio jedan jedini zadatak da nađe način da knjigom malog formata, zapravo minijaturom, nama dočara tragediju, koju je i sam, duboko duševno, proživio sa Srebrenicom.

Knjiga je podijeljena na poglavlja: Uvod, Raspad, Opsada, Ofanziva, Genocid, Krivnja, Sjećanje, Imenik, Hronologija. Ukupno, ni manje ni više, 151 stranica.

Popratni tekst autora napisan je fotografski, bez emocija i strasti. To je najbolji način da nama Srebrenicu  1992-1995. predstavi u duhovnom intenzitetu koji potresa intimu čitaoca. Tragedija Srebrenice u nastanku, trajanju i završetku se događa u našoj duši. Ona ne može u njoj stati, ona prelazi granice čovjeka i čovječnosti.

Knjiga ima 16 dokumenata, svjedočenja, izjava, vojnih dokumenata koji u svojoj običnosti, jednostavnosti i iskrenosti zastrašuju. Čitalac, naprosto, ne može prihvatiti da tako izrečene i napisane riječi mogu proizvesti užasne posljedice: glad, sakačenja, smrt. Strahotu pojačava i način na koji se primjenjuje u praksi: hladan, na traci industrijski, bez kajanja izvršitelja.

Fotografije na kojima su zatočeni Srebreničani su pune dinamike: majke sa malom djecom, očaj lica uz žice i ograde, ubrzan hod osoba koje nose hranu, psi lutalice (šta su oni jeli??), bose noge, snijeg, gužve oko kamiona UNPROFOR-a, iskopavanja kostiju. Na jednoj je fotografiji tabla: “This is biggest death camp in the world”.

Na drugim fotografijama su smirena i nasmijana lica odgovornih saučesnika i krvnika. Navodim samo neka: Akashi Yasushi, Annan Koffi, Thomas Karremans…

U knjizi je našla mjesta inspirativna pjesma Džemaludina Latića “Srebrenice moja” (Srebrenički inferno 2001.). Početni su stihovi:

“Tu više ne raste ni žara

ni ljubica, ni šeboj.

Ovdje je zemlja modra,

modra k'o i nebo.”

Na kraju, sama sebi, knjigu proživljavam kao asocijaciju Pikasove “Gernike” koja jednako simbolično prikazuje apokaliptične strahote djelovanja silnika i krvnika naspram nevinih žrtava. Zašto?

Radovan Karadžić to pravda ne svojom voljom ili voljom naroda nego: “cilj je zapisan duboko u nama, on je svet po tome što je božanski”.

Kakve li ironije? On tako svoju odgovornost za zločine prenosi na Boga.

Autor teksta: Hatidža Hozo, školski bibliotekar