Kada su časovi nezanimljivi, učenici se dosađuju. Dosada je vrsta stresa. Tako se posredno, tokom vremena, kod djece stvara otpor prema pojedinim predmetima zatim učenju i školi. Kažu da se najviše dosađuju najinteligentnija deca.

„Spremajte (trenirajte) svoju decu kao da će biti profesionalni sportisti“ – Ovo je bila završna rečenica Ranka Rajevića na seminaru,.

Savršeni kompjuter

Priča je počela od početka, odnosno od pitanja: čemu služi mozak? Mozak je organ za preživljavanje. Ako je mozak organ za preživljavanje znači da je on odgovoran odnosno da upravlja voljnim i nevoljnim radnjama. Kao i svaki kompjuter, a mozak jeste najsavršeniji kompjuter, moramo ga „napuniti“ informacijama, sa što više informacija. Štos je u tom načinu na koji „sipamo“ podatke u taj naš kompjuter.
Ono što nazivamo inteligencijom, nalazi se u korteksu. Korteks je moždana kora, opna, debljine oko 5-6 mm.
Od samog rođenja, mozak djeteta iz spoljnog svijeta prima razne nadražaje – stimulacije. Boje, kontraste, slike, zvuk, govor,… Svaka od tih stimulacija stvara veze u mozgu. Što je više stimulacija to je više veza. Stimulacije su neophodne jer se tako razvija organ za preživljavanje, tako se snabdjeva informacijama koje su neophodne za preživljavanje.
Nauka je dokazala da neuroni koji nisu u upotrebi odumiru.
Pojednostavljeno rečeno ukoliko bi zdravoj bebi povezom bilo zatvoreno jedno oko, i takav povez stajao oko 10 dana, dijete bi zauvijek ostalo slijepo na to oko, i pored fiziološki zdravog i neoštećenog organa, jer se ne bi stvorile sinapse, odnosno veze neurona u mozgu koje su odgovorne za vid na tom oku.
Do 5-7 godine, mozak djeteta prikuplja (upija) podatke kao baza podataka. To je važno da bi mozak mogao da obavlja svoju funkciju, tj. da čuva dijete u svijetu u kojem živi.
Kod životinja sisara, te veze se stvaraju mnogo brže, jer u divljini one ranije moraju da budu sposobne za samostalan život.

Primarni nagoni

Primarni nagoni su direktno vezani za preživljavanje. Mentalna stimulacija spada u primarne nagone, a dokazano je da veze između neurona u mozgu (sinapse), umiru ako ih ne koristimo. Mi ljudi prirodno volimo da učimo.
Ostali primarni nagoni su: glad, žeđ, spavanje, seksualni nagon.

Skupa oprema za bebe je nepotrebna

Dr. Rajović naglašava da su gotovo sva pomagala, koja roditelji kupuju i koriste u podizanju svoje djece praktično kontraproduktivna. Roditelji gotovo hipnotisano kupuju sve za šta čuju da je dobro i udobno za njihovo novorođenče. Skupa kolica neće doprinijeti zdravlju i intelektualnim sposobnostima djeteta. Hodalice, muzički relaksatori, cipele u uzrastu dok još dijete nije prohodalo… neće pomoći da se djeci razviju one neophode, za život tako važne, veze neurona u mozgu – sinapse.
U svom izlaganju on nedvosmisleno poziva roditelje na odgovornost. Ukazuje da su najvećim dijelom sami roditelji odgovorni za stanje u kome se nalaze njihova djeca.
Ako je dijete darovito, i to je još neko primijetio, pa ga nije mrzilo da se malo i bavi time… imamo šansu da nešto postignemo.
Svako „fiksiranje“ djece, odnosno sprečavanje njihove prirodne i urođene potrebe za kretanjem, izvor je niza problema sa kojima se djeca i roditelji suočavaju u kasnijem uzrastu.

Učenje je igra

Igrajući se, djeca, a i odrasli, mnogo lakše i brže usvajaju nove pojmove. Povezuju ih i ne sluteći da tako uče.

Roditelji, budite domišljati!

Motiv za učenje je igra.
Objektivno, roditelji imaju sve manje vremena da se posvete djeci. Kad to znamo preostaje nam domišljatost – lukavstvo. Znamo da djeca najradije čine ono za šta im kažemo da ne može, da nije to za njih, da je to samo za mamu i tatu. Na nama je da osmislimo.
Npr. djeca vole da idu po ivičnjacima – to je važna igra održavanje ravnoteže. Mrzi nas ili nemamo vremena da izvedemo napolje. Možda možemo da osmislimo poligon u stanu, uz obaveznu naznaku da to u stvari nije za njih nego za roditelje. Većina djece će pohrliti da radi baš to. Pa onda igra može i da se malo „iskomlikuje“. Poslije nekoliko koraka mora čučanj, posle nekoliko čučnjeva mora okret, posle nekoliko okreta izgovori se par stihova, ili sabiranje, množenje,… I još jedna važna napomena: ne davati im sve te zadatke od jednom, već nivo po nivo.
Mnoga djeca stvarno vole da pomognu roditeljima. Iskoristite njihovu prirodnu radoznalost i zainteresovanost.
Vrhunska koncentracija je kada je mozak najviše angažovan. Djeca ne čuju da ih zovete, ne vide ništa drugo sem ono što rade, čak se ne odazivaju na poziv na ručak. Ne prekidajte ih, sem ukoliko igraju igrice na računaru  .
Kada dijete instiktivno nešto radi to je verovatno dobro, a naša uloga je da im obezbedimo okruženje gde su sigurni, da ne mogu da se povrede.

Nemirna deca na času

Djeci je mirovanje – sjedenje najveći problem. Najprirodnije za djecu, čak do uzrasta od 12 godina, je da skaču, da se vrte, da se kreću. Kada ustaju na času, učitelji ih opominju i smatraju da su nemirni na času i da ometaju druge.
Učitelji bi sad već mogli da znaju da djeci dopuste ustajanje, čak im daju zadatak kako bi se kretali.Kad zadovolje tu svoju potrebu za kretanjem manje smetaju drugima. Bolje se uči u pokretu.
U Azijskim zemljama, djeci je dozvoljeno da piju vodu na času, svako ima flašu vode na stolu.

A ako učenje nije igra?

Kada su časovi nezanimljivi, učenici se dosađuju. Dosada je vrsta stresa. U stanju stresa organizam luči kortikosteroidni hormon kortizol. Kortizol se luči u nadbubrežnim žlezdama i odgovoran je za povećanje krvnog pritiska, nivoa šećera u krvi i oslabljuje imunitet. Stvara se osećaj neprijatnosti i tjeskobe.
Tako se posredno, tokom vremena, kod djece stvara otpor prema pojedinim predmetima zatim učenju i školi. Kažu da se najviše dosađuju najinteligentnija djeca.

„Od najranijeg uzrasta, djecu treba upisati na folklor. Tu ima svega: i igre, i pjesme, i koordinacije pokreta, i akomodacije, i vrtenja u krug, i trčanja… i sve to u ritmu muzike. Dakle nisu nam potrebni tuđi simboli, tuđe igre, i običaji, imamo sve u našem okruženju, samo treba da iskoristimo.“

Ko se sjeća?

Dobre stare igre: školice, igranje lastiša, preskakanje konopca, klikeri, skupljanje sličica (ali ne da roditelji kupe sve sličice od jednom), šuge, vrtenje hulahopa,…

Da se djeca ne zamaraju!

Kod nas je običaj da roditelji uslužuju djecu. Zakopčavaju dugmad, oblače im čarape, hulahopke, vezuju pertle… iako ona sama već odavno pokazuju interesovanje da se time pozabave. Zašto?
Istina, nekad su za te stvari krive i babe i dede. Udovoljavanjem stvaraju zavisan odnos, to se pogrešno tumači kao ljubav i briga.
Zašto do sada nismo učili djecu slovima i čitanju u ranijim uzrastima, kao što to rade Kinezi? Odgovor je uglavnom: da se dijete ne zamara, šta će mu sad to, pusti ga, još je mali…
A mnogi rezultati pokazuju da baš u tom uzrastu djeca „upijaju“ s neverovatnom lakoćom. Tada razvijaju finu motoriku i razvijaju vijuge rješavajući svoj mali zadatak.

Zašto je sve to važno?

U svijetu su odavno shvatili da im od trenutnog stanja u školama i obrazovnog sistema, zavisi ekonomski razvoj za narednih 20 godina. Kako? Djeca uzrasta 12-15 godina će za 20 godina postati produktivna (ili neće) i od njih će dalje zavisiti ekonomski razvoj zemlje i društva.
Tako je nastao, sada već svima poznat, PISA test. Na tom testu utvrđuje se reproduktivno i funkcionalno znanje djece. Funkcionalno znanje omogućava snalaženje u novonastalim situacijama.
Reproduktivno znanje je važno, ali samo kao uvod u funkcionalno znanje.
Funkcionalno znanje se razvija onda kada se od djece zahtieva da razmišljaju, reproduktivno znanje je ono što nazivamo „učenje napamet“.

Ko su sve bili „proroci“ odnosno zagovornici drugačijeg načina obrazovanja djece?

Šta im je zajedničko? Uglavnom su to obrazovani, ljudi iz naroda, koji su dokazali uspešnost i ostvarivost svojih zapaženja i metoda. Uglavnom su to ljudi čiji rad najčešće grubo osporavan, ili hvaljen od nekoličine. A rezultati njihovog rada su bili nedvosmisleni.

Marija Montesori (1870-1952, italijanska ljekarka, obrazovni radnik i pedagog, filozof i filantrop) Dokazala je svoj metod rada na deci koja su bila otpisana u društvu kao zaostala u razvoju. Osmoro njenih učenika su se prijavili na državni ispit čitanja i pisanja. Ta „nazadna“ djeca ne samo što su položila testove već su njihovi rezultati bili iznad prosjeka… Mi danas poznajemo njene metode pod nazivom Obrazovni sistem „Montesori“.
Marva Kolins (1936., učiteljica iz Amerike) Istakla se u radu sa djecom, afro-amerikancima, koja su u društvu bila obilježena kao djeca sa „teškoćama u učenju“.
Laslo Polgar (1946., mađarski psiholog) Otac i trener sestara Polgar. Žuža, Sofija i Judit Polgar su svjetske šampionke u šahu.
Ranko Rajović (1964., ljekar, internista, osnivač Mense Jugoslavije, danas Srbije.) Član Borda direktora svjetske Mense i predsjednik Komiteta svjetske Mense za darovitu djecu. Osnivač NTC sistema učenja (Nikola Tesla Centar).
Sa njim, rame uz rame Uroš Petrović (1967., književnik, pisac naučne fantastike i zagonetnih priča) od 2008. do 2013. predsednik Mense Srbija. Koautor programa „NTC Sistem učenja“. Podstiče razvoj funkcionalnog znanja i kreativnog načina razmišljanja.
_______________________________